Prvi februar se od 2013. godine obilježava kao Svjetski dan hidžaba (World Hijab Day). Prošle, 2016. godine po prvi put se taj dan obilježavao i u BiH, naročito nakon donošenja Odluke o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama i reakcija koje su uslijedile na takvu Odluku. Almedina Mušinbegović, jedna od organizatorica raznih aktivnosti povodom Svjetskog dana hidžaba, dobila je ponudu da postane ambasadorica WHD za BiH. U sklopu te uloge, ona vodi i FB stranicu World Hijab Day BiH na kojoj dijeli pozitivne priče i informacije.
Almedina, kako je proteklo obilježavanje Svjetskog dana hidžaba u BiH ove godine?
A: S obzirom na to da je ova ponuda za predstavnicu za WHD ispred BIH, poprilično kasno stigla, moram priznati da su se hidžabice veoma dobro organizovale. Medžlis Islamske Zajednice Sarajevo je malo ranije već počeo da priprema nešto povodom Svjetskog Dana Hidžaba, a onda na moju incijativu i uz pomoć ostalih aktivistica, napravili smo kompletan program. Znači na platou Baščaršije, u vremenu od 11-15 sati, upoznavali smo prolaznike, građane Sarajeva, kao i mnoge turiste, o svim pitanjima vezanim za hidžab. Svaka nepokrivena žena, koja je imala želju da nam da podršku, pokrila bi se i fotografisala,a za uzvrat bi dobila mahramu na poklon i brošure vezane za WHD. Brošure su pisane na bosanskom i engleskom jeziku tako da su i turisti mogli da saznaju o čemu je riječ. Puno je imena kojima bih htjela da se zahvalim na podršci, ali i gradova u BIH, poput: Sanski Most, Visoko, Vitez, Mostar, Kakanj i drugi, gdje je također na neki način obilježen WHD. Hvala Bogu sve je proteklo u miru i toleranciji.
Šta je glavni cilj jednog takvog obilježavanja?
A: Ono što odmah na početku želim da istaknem, da WHD nije nikakakv praznik ili da se na taj dan nešto slavi, jer sam u nekim člancima ovih dana pročitala „ women celebrate“. WHD je jedan pokret koji svake godine na 1. februar, napravi neku vrstu kampanje koja je posvećena hidžabu. Ta kampanja je sredstvo poticanja vjerske tolerancije i razumijevanja. Želimo da otklonimo barijere i srušimo sve predasude i kontraverze ali ujedno da ponudimo i odgovore, da bi nas bolje razumjeli. Jer „islamofobija“ potiče iz neznanja. Hidžab je identitet bez kojeg mi nismo potpune.
Da li je nama u BiH potrebno obilježavanje takvog dana? Kakav je status žena koje nose hidžab u BiH? Poštuju li se sva njihova prava?
A: Mislim da BIH treba da bude članica koja podržava WHD. I radi nas, žena sa hidžabom, i radi ostalih zemalja članica WHD, trebamo da budemo podrška jedni drugima, pogotovo u današnje vrijeme. Ja kao muslimanka, osjetim se diskriminirano, kad god čujem da je neka sestra doživjela diskriminaciju radi hidžaba (komada platna), bilo kad i bilo gdje. To me jednostavno pogodi. Ali trebam navesti da kod nas u BIH,ipak nije sve tako crno. Ne raspolažem nikakvim statističkim podatcima o broju pokrivenih žena u državnim institucijama, ali u posljednje vrijeme osjeti se znatan pomak. Navela bih dr. Kenelu Zuko prvu pokrivenu u federalnom parlamentu ili načelnicu Općine Visoko Amru Babić,u raznim službama rade pokrivene žene, ali isto tako na nekim pozicijama nema pokrivenih žena. Znam za slučaj gdje je u jednoj kompaniji pokrivena žene ispunila sve kriterije ali je radi mahrame dobila odbijenicu. Diskriminacije uvijek ima, počev od onog što ste žena, a onda ste im još komplikovaniji jer ste „pokrivena žena“.
Imamo Islamsku zajednicu, zatim razna ženska udruženja, facebook grupe… Da li postoji dobra povezanost ili to još može puno bolje?
A: Hvala Bogu povezanost postoji, „kakva-takva“, i ja sam za to da ta povezanost treba da ojača, što je više moguće. Moramo da radimo na sebi, bilo da se radi o pojedincu ili zajednici. Više rada, više reda, više discipline, suosjećanja, razumijevanja, poštovanja ali i poniznosti. Istančajmo osjećaj za komunikaciju. Ako nam nešto nije jasno, naučimo da pitamo, ali itekako trebamo znati saslušati.
Ko je Almedina Mušinbegović? Šta te ispunjava, pokreće, šta si po zanimanju, čime se baviš? Reci nam nešto o sebi.
A: Rođena sam u Hrvatskoj (Slavonski Brod), a živjela u Bosanskom Brodu. Završila sam elektrotehničku školu (III), i ratna sam generacija. Nisam rada da pričam o tim godinama, kada budeš pun elana, ponosa , života i onda te okrenu naopačke. O vjeri da i ne pričam. To je nešto kad imate džamiju a u njoj niko ne klanja, kad imate ime a i dalje ne znate tko ste. Hvala Bogu, upoznala sam supruga, koji je bio kamen temeljac svemu što sam ja danas i što imam. Upoznali smo se u Njemačkoj, tamo smo živjeli oko 7 godina, tamo su se rodila djeca. Radili smo oboje i spoznali smo da djeca a i mi trebamo Bosnu. 2000 g.smo se vratili, najmlađa curica je tada imala samo 40 dana. U braku smo 24.g , i nikad se nismo pokajali za svoje životne poteze. U Bosni sam supruga i majka najviše. Mislim da je to posao za koji ne možete da dobijete otkaz, a koji je najbolje plaćen. Suprug radi naporno, a ja sve ono ostalo, tako bi se izrazila. Neki poseban posao ne postoji, jer radim sve što jedna žena može da radi.
Kada si odlučila da se pokriješ i kako je ta odluka uticala na tvoj život?
A: Uvijek sam gajila ljubav prema mahrami. Pokrivene sestre su kod mene zauzimale uvijek posebno mjesto. Međutim, pošto sam odgajana u drugoj sredini, trebalo je vremena da naučim i savladam neke stvari, čak i one osnovne. Pitanje, zašto se ne pokriješ, postavila sam sama sebi, osjetila sam da je vrijeme da se poslože neke stvari. Ali kad je insan u nedoumici Allah ti da iskušenje. Mama mi je preselila, i to mi je jako teško palo. Hvala Allahu koji nam je dao vjeru, jer da je nisam imala u tom trenutku, ne znam kako bih prebrodila sve to. Pokrila sam se odmah nakon toga. Dešavale su se i druge stvari, suprug je imao nezgodu na poslu, ja jednu tešku operaciju i istovremeno sam imala utisak da radi mahrame gubim neke prijatelje. Nakon tog perioda izgradila sam neku novu „sebe“. Shvatila sam da život prolazi ovako ili onako i da je vrijeme da se pokrenem. Imala sam veliku želju da pomognem druge, da podržim svaku sestru koja je prolazila kroz neke faze „pokriti se ili ne“, i onda sam saznala za WHD. Na oficialnoj stranici je stajalo da BIH podržava, ali nema volontera, nema ambasadora, ništa. Kao neki tajni znak, odlučila sam da apliciram kao volonter. Ništa više…
Napravila sam stranicu i slijedila upute,i čekala. Nekoliko puta sam odgovarala na jedna te ista pitanja, i u jednom trenutku sam pomislila, ma ništa od toga, neka stranica stoji, puna je prelijepih stvari o hidžabicama, a ja možda nisam adekvatna za taj job-biti volonter. A onda pred sami WHD 2017.,dobijem mail- ako se slažete, bilo bi nam drago da budete ambasador za WHD iz BIH. Trebate uraditi to,to i to…. Čuj ambasador, ma predstavnik lakše. Povezala sam se sa pojedinim sestrama i sa IZ preko aktiva još prije i tu smo sad. Emocije se još nisu slegle, ali pozitivna sam.
Kako izgleda jedna tvoja svakodnevnica?
A: Ništa posebno. Jutarnja kahva, ja,suprug i sin. Dogovor oko posla i aktivnosti oko dana. Oni najčešće putuju, ili Bosnom ili van granica. Posao je takav. Ako sam kući, odradim ono što se podrazumijeva „ženski dio posla“, u firmi lakše stvari, putne naloge, neke lakše obračune i tako, a ako putujem, onda vozim ili pričam, ne dam suprugu da zaspe za volanom, (malo šale). A onda dio vremena posvetim WHD timu, pratim dešavanja u BIH za koja su zaslužna pokrivene žene. Dio vremena posvetim sebi, učim, čitam, tako se odmaram.
Pored svih svojih obaveza mama si troje djece. Kako organizuješ majčinstvo i sve druge obaveze koje imaš?
A: Moja djeca su davno bila mala. Sin ima 23godine i diplomirao je elektrotehniku na BURCH University. Starija kćer je prva godina IT smjera na IUS, a najmlađa 2. razred Tursko-Bosanskog koledža na Ilidži. Ja sam sad prijateljica, s kojom popiju kafu i idu u shopping. Naravno, nije uvijek bilo tako, jer su sve troje rođeni u 5 godina. To znaju majke koje su sada u sličnoj situaciji. Sad sam više na usluzi suprugu, on je privatni poduzetnik. Sve ostalo više nije nikakav teret. Stvoreni smo da radimo, između ostalog. Koordinatorica sam Aktiva žena „Hidžab“, IC Hanovi, Medžlis Islamske Zajednice Visoko. Ta aktivnost me ispunjava. Druženje sa sestrama ima posebnu čar. Učimo Kur an, organizujemo predavanja, iftare, druženja. Sve smo ko jedna. Tu punim baterije, kako se običava reći…
Imaš li neki hobi?
A: Nešto posebno ne. Volim da putujem, svako novo putovanje mi pokaže koliko volim Bosnu i onaj momenat kad si na kućnom pragu. Volim cvijeće, orhideje posebno. Skijanje i plivanje.
Koji ti je životni moto?
A: Skoro sam čitajući nešto na netu, naišla na kviz o tome. Životni moto i to… Kad sam odgovorila na pitanja, izašla mi je rečenica:“Budi ljubazan i budi hrabar“. Ne znam da li me to opisuje. Uvijek sam bila za ono: „Najveći hendikep je negativan stav“. Da li se može ukombinovati ovo 🙂
Imaš li neku poruku koju bi voljela da ponesu svi koji ovo čitaju?
A: Veliki učenjak hadisa imam Buhari rekao je „Znanje mora doći prije riječi, prije djela“. Ovo mi je na umu kad razmišljamo o hidžabu. Hidžab nije samo pokri glavu mahramom i pusti mozak na pašu. Pogotovu bih skrenula pažnju mlađim generacijama. Meni je hidžab, pored svih pozitivnih svari ujedno i jedan veliki zadatak. A to je da učim svaki dan, ne bacajmo vrijeme. Svaka vrsta nauke, ako je ispravno učiš, prije ili kasnije čete povezati s vjerom, sa Islamom. A da bi u nečemu uspjeli, ne možete koristiti lift, nego ići stepenicama.
Draga Almedina, hvala ti na svoj energiji i trudu koji ulažeš kako bi razbijala predrasude o hidžabu. Nadam se da će svake godine obilježavanje Svjetskog dana hidžaba biti sve bolje i sve pozitivnije, a da ćemo i mimo tog dana, cijele godine svojim djelima i uspjesima rušiti predrasude i afirmisati položaj žene muslimanke, hidžabice, u našem društvu i svijetu. ❤
Dnevnik jedne hidžabice 