Inspiriši me: Dženana Osmanović Dautović

”Rođena u porodici u kojoj se Islam živi srcem i taj plamen vjere se prenosi s koljena na koljeno. Hvala Allahu i mojim roditeljima koji su mi omogućili takav odgoj ali i okruženje spokoja i svakodnevnog ibadeta.

Još kao mala djevojčica, odrastajući u mektebima u kojima je moj rahmetli babo podučavao vjeri rasla je moja želja za medresom. Međutim, put me je odnio na drugu stranu i zaljubih se u farmaciju. Prvo kroz srednju školu a nakon toga i kroz Farmaceutski fakultet u Sarajevu. Tokom mog školovanja ljubav prema hidžabu je rasla iz dana u dan…Posebno iskustvo i ljepotu hidžaba  doživjeh na ulicama našeg šeher Sarajeva…Moje oči su pratile svaku djevojku i ženu koje su dostojanstveno hodile gradom. Međutim, Allahovo određenje je bilo da hidžab postane dio mene mnogo kasnije. Pokrila sam se dan prije Ramazana 2013.godine. Jednostavno je došao momenat u kojem sam ja odlučila da nema više niti jednog opravdanja da to odgađam.
Osjećaj i uzbuđenje tog prvog jutra u kojem sam se spremala za posao je bio na vrhuncu. Klanjala sam sabah, donijela nijjet i obukla novu odjeću. Hidžab je tako lijepo uokvirio moje lice i uljepšao moju dušu.
Hvala Allahu niti jednog trenutka se nisam osjetila ni na koji način diskriminirano od strane bilo koga na radnom mjestu. Čak šta više, uvijek sam dobijala samo lijepe komentare. Ono što je potrebno posebno naglasiti za sve drage djevojke, žene koje se dvoume oko hidžaba jeste da se pokrivanjem otvaraju sva ona vrata za koja ste mislili da će se zatvoriti. Ljudi vam pokazuju više poštovanja na ulici, u gradu u javnom prevozu. Selame vas sestre koje nikada niste vidjeli…Osjećate se jako zaštićeno, smireno i  sretno.
Hidžab nikoga neće spriječiti da uživa u mnogo čemu na halal način. Možemo se baviti sportom, ljetovati, zimovati, putovati. Možemo uživati u svakom trenutku i biti ponosne i gorde kao što svaka muslimanka treba biti. Možemo biti obrazovane, voditi firme, držati obuke, podučavati druge. Ali moramo biti svjesne svoje uloge i kakav primjer smo drugima.
Stoga, žena muslimanka mora da bude kulturna, odmjerena, njegovana, uredna, a posveti vrijeme sebi i svojim potrebama. Da bude primjer i pokazatelj  čednosti i islamskog ahlaka. Da bude primjer čestitosti i iskrenosti.
Mnogo toga možemo uz Allahovu pomoć a uz sve to možemo biti sretne i spokojne što smo ispunile još jedan farz u svom životu❤
Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Zlata Hasić

”Kao i svačije i moje ”putovanje” sa hidžabom je drugačije od ostalih. Nisam ni odgajana niti sam znala o tome šta je i šta predstavlja hidžab.

Rođena sam u Splitu 1978.g., otac i majka su muslimani imenom i tako sam i ja dobila internacionalno ime i islamsko i muslimansko po značenju, a svačije. O marami i hidžabu nisam znala ništa osim da se nosi za vrijeme tugovanja poslije smrti bliže osobe, iako je majka(mamina mama) nosila mahramu, klanjala i postila.

O islamu sam od mekteba u Splitu učila pomalo, gdje sam mislila da sam od silnog nastojanja da zapamtim kur'anske sure naučila puno više nego što je istina. Vjera je bila nešto, ne strano ali daleko, Kur’an je bio na policama ali ga nismo čitali, nismo znali, bajrame smo obilježavali, proslavljali u kućnoj varijanti ili hoteskim salama, gdje sam stavljala maramu, jer smo slušali učenje Kur'ana.

Prvi ”ozbiljniji” susret sa maramom je bio u Sarajevu kasne 1995. kad sam vidjela pokrivene djevojke, žene, mislila sam da su to meleki sa hijabom na glavi, da su sestre sa mahramom(bule) kako su ih zvali, Bogom dana ”dobra bića”. Bilo je onih koji su mi govorili da je nošenje marame u 20. vijeku nazadovanje, da sam ja jako mlada i da je šteta da se kosa pokrije, naškoditi će mi sve to. Nije mi bilo ispočetka dovoljno to da piše u Kur’anu, hadisi govore o tome, jer vjera u to nije bila ušla u moje srce. Morala sam se apsolutno uvjeriti da je to ispravno. Nisam htjela biti od onih koji nešto probaju, prihvate pa odbace.

Sama sam se upoznavala sa konceptom pokrivanja razmišljajući, istraživajući, čitajući zašto je to farz, naredba da se žene moraju pokriti. Vjera sa nošenjem hidžaba nije upotpunjena, niti završena, već ste ustvari samo jedan dio upotpunili koji stalno mora biti povezan sa unutrašnjim uvjerenjem da je to radi i zbog odziva Bogu, a ne radi dokazivanja ljudima ili ponosa s tim. Moj početak s pojmom pokrivanja nije toliko imao dodira sa dunjalučkom računicom, kako li će to vidjeti ovaj ili onaj, jer nakon mora, plaža, tog silnog ”odricanja” od sebe da se pokazujete, prikazujete ustvari puno više gubite nego što dobivate. Dostojanstvo koje izgubite je neprocjenjivo, vi ste samo tijelo, predmet divljanja ili gađenja u očima drugih. To je meni bilo odvratno i daleko od toga da tako ja gledam ljude. Morala je postojati logika, smisao u svemu tome. Iz svega toga koncept pokrivanja za mene je bio nešto novo u smislu da si svoja, napokon drugačija i da je sve tvoje samo tvoje, tvoje tijelo, tvoje vlasništvo, tvoj govor, tvoj glas sve si to samo ti tvoj identitet nije toliko ograničen da si samo žensko biće, ti si više od toga, a poimanje ljudi je u njihovim horizontima usko ili široko.

Tako sam ja 1997. godine odlučila da svoj hidžab nosim. Napokon sam drugačija i napokon znam zašto sam drugačija. Sad je pojam muslimanka poprimio obilježje i bila sam sačuvana kao takva, posebna, jedinstvena u masi. Sjećam se kako mi je odzvanjao hadis Poslanika, a.s., da će žena koja umre bez hidžaba biti daleko od Dženeta, a miris dženeta se daleko osjeti. To je bila moja vodilja. Sad znam da je snaga i upornost došla od vjere u to, sad znam da je daleko više Allah volio/voli mene nego ja Njega.

Vrlo rijetki su događaji u kojima sam imala negativna iskustva. Još uvijek idem u Hrvatsku, posjetim moj Split, volim moj grad, a ljudi ko ljudi, desi se poneka dječačka psovka, koju naravno zanemarim, ali pamtim dobro poglede poštovanja, ustupanje mjesta da prođem ili osmijehe i toplu riječ.

Danas, još malo pa ću imati 42 godine, majka sam 5 dječaka i prof. islamske vjeronauke. Radim sa ženama svakodnevno na poljima izučavanja islama, Kur’ana, hadisa, držim predavanja, seminare, kurseve arapskog jezika, sufare, tedžvida. Studirala sam islamske nauke u Sarajevu, Damasku i Zenici, skoro deset godina i još uvijek to činim. Jednostavno sam morala upoznati moju vjeru i ono zbog čega sam cijeli život kroz odrastanje bila drugačija od ostalih. Hidžab je puno više od mahrame i pokrivala na glavi, a ujedno je identifikacijska karta i obilježje jedne vjere.

Nikada nisam požalila što nosim hidžab, jer sam prihvatila i osjećam hidžab kao dio sebe i smatram, uvjerena sam da je svaka žena koja svoj hidžab nosi pokorna Bogu, pravilno, ponosno i iskreno svaki trenutak života u ibadetu.”

 

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Merjem Silajdžić

“Imam 23 godine i trenutno završavam 3. godinu Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. Odrasla sam u vjerskoj porodici, od malih nogu su me učili islamu i neizmjerno sam zahvalna svojim roditeljima na tome. Završila sam Prvu bošnjačku gimnaziju i moram priznati da sam ponosna na to, budući da ljudi i dan danas kad me vide/upoznavaju, smatraju da sam završila medresu. Uvijek sam znala da je hidžab farz, ali sam znala i to da srcem moram osjetiti kad sam u potpunosti spremna na taj korak. Šta nam vrijedi ‘komad platna’ na glavi, ako zapostavljamo i ne izvršavamo ostale farzove? Negdje pri kraju 4. razreda srednje škole sam polahko počela razmišljati o tome da se pokrijem. Znate onaj osjećaj kad mislite da vam sve ide kako treba, sretni ste u životu, ali se i pored svega toga ne osjećate istinski potpunom? Tako je na neki način bilo i kod mene. Kad god sam izašla vani sa mahramom, osjećala sam se kao da je upravo to ono što mi fali, baš taj jedan dio da upotpuni cijelu slagalicu. Budući da se to desilo pri kraju srednje škole, odlučila sam da to bude na dan moje mature, par dana prije mjeseca Ramazana. Nekako sam htjela da meni taj tako poseban dan bude krunisan mahramom (dupli mubarek što bi rekli). 🥰

Nakon toga sam upisala i željeni fakultet hvala Allahu. Vrata su se sama otvarala, jedno je vodilo drugom. Sa iskrenim nijjetom i čvrstom vjerom u Njega, nema tih vrata koja ostaju zatvorena za vas. Nema tog problema ili brige koju On ne može riješiti ili ublažiti. Naravno da će tu biti i raznih iskušenja, ali to sve samo jača vaš iman i sabur, te nakon toga budete još bliži svom Gospodaru i zahvalnost prema Njemu samo raste. Hidžab nije i ne treba biti prepreka ni za šta, čak štaviše, drago mi je što vidim da su mnoge pokrivene žene uspješne i ostvarene na svoj način i na različitim poljima. Moram spomenuti i to da većina profesora na medicini i stomatologiji nemaju apsolutno nikakve predrasude što se tiče hidžaba, niti drugačije gledaju takve studentice. Čak se prema nama odnose sa određenom (većom) dozom poštovanja. Mahrama ne predstavlja nikakvo ograničenje i ne treba da nas sputava u onom što želimo postići.

Ne slušajte druge ljude oko sebe, slušajte samo šta vam kaže vaš unutrašnji glas, unutrašnji osjećaj i nećete se pokajati.”

 

 

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Senka Ali

”Kao što se vjerovatno vidi iz mog imena, nisam rođena niti odrasla u islamskoj porodici niti okruženju. Do islama sam došla nekako prirodno i instiktivno.

Često čujemo kako žene dožive taj neki Hidžab momenat, taj dan ili noć kada su odlučili da je to to. Kod mene toga nije baš bilo. Ja sam imala želju, prvo sam počela sa dugim rukavima. Neko mi je rekao da je ugodnije ljeti u dugom, i eto ja probala. Meni je bilo katastrofa, šejtan tačno zna gdje nam je slaba tačka. Više uspjeha sam imala sa dugim suknjama. Odjednom sam počela i kratke haljine nositi na hlače. Bilo je potpuno prirodno.

Nakon što sam našla posao i doselila u Dubai, otvorile su mi se nove mogućnosti. Kako na poslu nisam mogla da se pokrijem, a posao mi je trebao, maramu sam stavljala u  slobodno vrijeme i skidala na posao. U velikom gradu gdje te niko ne zna, svakome je svejedno šta radiš. To mi je znatno olakšalo stvari.

“Definitivno” sam se pokrila pred udaju, kad više nisam morala zadržati baš taj posao.
Mužu je bilo dosta svejedno. Samo je bio iznenađen da sam tako brzo prelomila, ali on nije znao koliko dugo je to bilo u meni.

Trebalo mi je malo vremena da se naviknem. Da naučim kako da se obučem da mi bude i lijepo i udobno. Nisam odmah ni shvatila kakve marame mi trebaju, pod čime mi nije vruće, ipak je ovdje drugačija klima nego što znamo u Evropi.

Također sad je bilo sve drugačije kad je u pitanju zaposlenje. Ovdje poslodavci često vole evropski izgled kad traže zaposlenice, razlog tome nisam nikad shvatila. Tačno se sjećam kad su me prvi put zvali za posao, još na aerodromu. Prvo što sam pitala rekrutera je da li si vidjeli sliku, ona se samo nasmijala.

Ono što me je pozitivno iznenadilo je da se u tom starom društvu nije ništa promjenilo. Vjerovatno zato što se ja u biti nisam promjenila, samo sam postala pametnija i samouvjerenija. Stekla sam mnoge nove prijateljice i poznanice, bilo je lako povezati se s ljudima koji imaju sličan pogled na svijet i stil života.

Da li mi nešto nedostaje iz “starog života “ ? Možda ten 😄
Iako ovdje imamo plaže za žene i sve pogodnosti, nema ništa ljepše od tena koji se dobije za 7 dana kvarcanja na moru . Mimo toga mi zaista ništa ne nedostaje. Čak štoviše, jako puno sam dobila.

Mimo toga uopšte ne mogu da se zamislim drugačije. Sve sam otkrila kroz Hidžab. Vjeru, prijateljstva, edukaciju, modu, ljubav. Putovala sam na istok i zapad i nisam nikad iskusila neugodnosti.

Pokrila sam se sa 30 godina, sve ima svoje vrijeme i svoje mjesto, a Allah zna najbolje.”

Instagram:  sarajevo_to_dubai

FB: Sarajevo to Dubai 

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Marija iz Zagreba

”Primila sam islam i pokrila sam se 5 godina nakon toga. Prelazak na islam bio je tijekom jedne životne krize i rastave u 38. godini života, gdje sam osjetila prazninu u srcu i samoću iako okružena mojom djecom i drugim ljudima.

Inače sam po struci profesorica tjelesnog i nisam nikad uspjela naći stalan posao iako sam radila neko vrijeme kao zamjena u školi. Razlog tome je kriza u Hrvatskoj i ogromna nezaposlenost. Umjesto toga samostalno bavila sam se masažama i svojim klubom za vježbanje za žene u Zagrebu. Tada sam proučavala islam i pila neku vodu protiv uroka a tu sam bocu nosila svugdje sa sobom i tako ljudima otvoreno govorila što je to. Budući da me svi znaju da sam i meditirala i trčala maratone i trijatlone (bila sam i prvakinja države u oba sporta), nisu se nimalo čudili da sam ušla u islamske vode kao neki dio moje avanture.

S unutrašnje strane islam me je očarao na prvu kako se kaže – na sva životna i posliježivotna pitanja koja sam mogla postaviti, Islam je imao odgovor. Kako sam imala ozljedu živca od trčanja, nisam mogla više sjediti i meditirati, a ta neka praznina me je zaista plašila.

Nisam depresivna osoba ali kao da nisam svoja. (Zato sam otišla kod hodze da vidim imam li neke uroke.). Svi ti razlozi, moja ozljeda, duševna praznina, stres od rastave, želja da imam normalan smiren život, posao, ljubav i osjećaj neki nemira iznutra, doveli su do toga da jednog dana samo spustim lice na pod kao što to rade muslimani u molitvi.

Mnogo sam pogrešaka imala u životu a to sam saznavala već kroz te prve dodire s Islamom. Dugo sam tako ostala i samo osjećala mir i neko blaženstvo. Jako mi se svidjelo. Odlučila sam tajno primiti Islam. Otišla sam do džamije da pitam kakva je molitva u vodi koju pijem. Nisu znali niti sam ja mogla pokazati, jer se papir rastopio ali sam bila uvjerena da cć je prepoznati. Sad kad razmišljam mogla je biti Fatiha. Tamo su mi dali knjige da proučavam, udžbenik za djecu za vjeronauk te sam nabavila svoj Kur'an. Našla sam nekog svjedoka i u uredu džamije sam izgovorila šehadet te su me upisali u ogromnu knjigu kao kod matičara.

Bilo je to ljeto, svi su otišli na ferije, otpostila sam svoj prvi Ramazan sama i pomalo usamljena jer nisam nikoga od muslimana poznavala. Ali bila su tu moja djeca, koja su svjedočila mojim prvim ibadetima. Na jesen sam krenula na sufaru i naučila čitati Kur'an na arapskom te učiti kratke sure napamet i upoznala svoje prve prijatelje u vjeri. Fasciniralo me koliko je tu generacija bilo na jednom mjestu. Od mladih djevojaka do djedova i baka od 60-80 godina. Nije nikome smetala ta razlika u godinama, u slovkanju ajeta bili smo isti. Naša mala grupa prosla je 2 hatme a s nekim sestrama sam ostala jako bliska. Nakon toga sam počela učiti kratke sure napamet. To mi se posebno svidjelo.

Kako mi je to vrijeme učenja bilo posebno! Najviše toga sam zapravo naučila čuvajući djecu po parkovima. Upravo te sure iz zadnjeg džuzza potakle su da se pokrijem. Do tada sam hodala bez marame 5 godina. Razlozi su bili vise unutrašnji strahovi od toga sto ce ljudi reći i da neću imati posao. S druge strane proučavala sam te sure gdje se dosta govori o Sudnjem Danu i nije mi bilo lako hodati otkrivena. Tako da sam nosila samo potkapu ili neku kapu, kapuljaču. To je meni značilo kao hidžab ali sam zavidjela sestrama koje su slobodno nosile hidžab, one su u njemu izgledale kao da su se tako rodile.

Baš sam se pitala što pravi tu razliku, kako to da one tako nose svoje duge haljine i marame i to jos u živahnim bojama ili pak crne kao noć a tako im dobro stoji. A meni svaki šal koji zavrnem oko glave izgleda kao da me svi gledaju.

To su bile moje unutrašnje borbe. Moj muž, musliman za kojeg sam se u medjuvremenu udala bio mi je podrška i potajno je dovio Allahu da se pokrijem. Pošto je tada radio u Njemačkoj a ja sama s naše 2 male kćeri, bojao se ako se pokrijem da ce me netko napasti pa je rekao neka pričekam da budemo zajedno. Medjutim jednog dana bio je dan D.

Bila sam u trgovini cipela, imala sam tu svoju potkapu na glavi i široku odjeću. Iz potkape virio je rep. Slučajno sam se u prolazu pogledala u ogledalo i prepala same sebe. Rekla sam “e tako nećes više hodati” . Idućeg dana sam stavila pravi hidžab. Pozvala sam svoju djecu na sladoled, da proslavimo, i da im obznanim važnu vijest. Moja kćer iz prvog braka tada 9 godina stara, rekla je da mi predivno stoji marama. Te njene iskrene neuvijene riječi su mi jako značile. A muž je priznao da se neizmjerno veseli. Jedino moja majka nije bila bas sretna, ali nakon 2 godine pošto je vidjela da se nisam ništa posebno promijenila, pomirila se s tim.

Od tada pa nadalje nosim hidžab eto već 4 godine. Unazad gledajući, a što mnoge sestre isto kažu, ti svi strahovi nisu bili potrebni. U današnjem svijetu gdje svatko nosi što hoće odjeća se ne bi trebala gledati kao nešto što sputava normalan zivot. Masaže sam prestala raditi jer sam imala 2 male kćeri i ostala sam kući s njima. U Hrvatskoj nisam ni pokušavala tražiti posao jer su druge sestre s maramama doživljavale odbijanja i neuspjehe. Opet sam pokrenula svoj mali biznis.

Otišli smo u podstanare a mali stan koji sam imala uredila sam kao mali apartman i iznajmljivala za turiste, bilo je prilično uspješno a turistima je bilo normalno vidjeti ženu u marami, nisu se ništa bunili. Hvala Allahu na izlazu.

Muž je napokon dobio bolji posao u Njemačkoj i preselili smo se. Nadam se opet da ću nesto raditi jer Allah može dati iz svog obilja kome hoće pa se nadam nekom halal poslu. Marama me ne sputava ni da se bavim sportom, niti da radim bilo što što smatram da je za mene dobro. Jedino što ja ne želim biti na nekim mjestima gdje ima harama. Biram sama što ću  raditi i s kime se družiti a hidžab svima daje do znanja da sam muslimanka i da klanjam pa ljudi već unaprijed znaju to, ne moram posebno objašnjavati.

Što se tiče pogleda ljudi, ponekad mi se učinilo da me netko od sugradjana u Zagrebu gleda s mržnjom. Ovdje u Njemačkoj ima pojedinaca koji znaju baš pokazati javno mržnju i netrepeljivost medjutim zašto se takvih bojati. Neki se i zanimaju zašto nosim maramu, ili ih zanimaju neke stvari o vjeri.

Ponekad mi se učinilo da me netko gleda s mržnjom. Nakon nekog vremena pokazalo se baš suprotno. Ljudi gledaju iz znatiželje, a ne iz mržnje. I ako nešto znaš o islamu možeš ga lijepo prezentirati, a naravno ako nisi vješta u prenošenju znanja, tvoja ljubaznost, miroljubivost, spremnost da se pomogne, radi marame dobit će poseban značaj.

Zato sestre koje nose hidžab mogu kod Allaha zaraditi mnoga dobra djela samim time što ih netko vidi i sjeti se Allaha. Možda baš ti, koja nosiš maramu, budeš sebeb da netko prvi puta padne Allahu na sedždu.”

Marija

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Berina Bečiragić

”Moje ime je Berina, imam 29 godina, po zanimanju sam inženjer elektrotehnike i veliki sam zaljubljenik u sve vrste umjetnosti pa se u slobodno vrijeme bavim fotografijom, slikarstvom i ponekad pisanjem. Maramu s ponosom nosim od svoje dvadesete godine, a hidžab živim otkako znam za sebe. Naime, ja smatram da je hidžab puno više od načina odijevanja i od te famozne marame na glavi, koja u mnogim glavama predstavlja prepreku za “normalan” život. Hidžab počinje iznutra, u našim glavama i srcima, temelji se na našim moralnim načelima, principima i ponašanju.
Zbog toga, onome ko hidžab oblači radi svog “unutarnjeg hidžaba”, odnosno svog vjerovanja i svojih principa, a ne obrnuto (tj. ne usvaja određeni način ponašanja samo zbog marame na glavi), hidžab nikada neće predstavljati poteškoću, nego će, uz Allahovu pomoć, olakšati svaki segment života. U to sam se uvjerila na vlastitom primjeru, a priču o tome kako sam se ja odlučila pokriti, pišem u nastavku…
____________
Utorak, 24. maj 2011. godine.
____________
Budim se uz zvuk alarma. Gasim ga i polahko ustajem. Arnela i Berina još uvijek spavaju. Blago njima, danas ne moraju rano na fakultet. U glavi mi se i dalje mota ona sinoćnja misao. Zašto se ja ne bih sutra pokrila? To sinoćnje sutra je danas. Sad. I dalje nemam odgovor na to pitanje. Sve izgovore sam potrošila. Nema više opravdanja. Javlja se nova misao. Ja više ne izlazim iz kuće bez marame na glavi.
_____________
Umila sam se i zadovoljno pogledala u ogledalo. Tihim korakom vratila sam se u sobu i otvorila ormar. Šta obući!? Odabrala sam odijevnu kombinaciju u svojoj omiljenoj boji i nespretno namjestila maramu. Srce mi je ubrzano kucalo. Vrijeme je da krenem. Cimerke neću buditi. Za deset minuta pojavit ću se pred kolegama koji su me još jučer vidjeli bez marame na glavi. Nije bitno. Ja sam sretna. Zadovoljna. Ponosna. Ipak, treba mi podrška. Poznato i drago lice da me prvo ugleda. Da se zajedno sa mnom pojavi pred gomilom. Uzimam telefon. Zovem Melisu. Ne javlja se. Morat ću sama.
____________
Prelazim cestu. Iz tramvaja izlazi meni dobro poznato lice. Dino. Dvanaest godina poznanstva i prijateljstva ulijeva mi osjećaj sigurnosti. Nije me čudno pogledao. Nije ništa ni pitao. Imala sam osjećaj da se nije ni iznenadio. Taj izostanak bilo kakve reakcije je bilo baš ono što mi je trebalo. Zajedno sa svojim drugom Dinom, pojavila sam se pred gomilom. Gomilom iznenađenih pogleda, pitanja, osmijeha, pa čak i nekoliko suza radosnica.
____________
Zašto se ja ne bih sutra pokrila? I ranije sam sebi to isto pitanje postavljala. I uvijek nalazila izgovore, a svaki od njih je ostavljao gorak okus u ustima i teret na srcu. Otkako znam za sebe, znala sam i da ću se jednog dana pokriti. Uvijek sam osjećala da je to moja obaveza. Ne znam da li danas tu obavezu ispunjavam na najbolji mogući način, ali uzdam se u Božiju milost, oprost i uputu.
____________

Odgajana sam da vjerujem. Da razmišljam. Da razumijem. Nikada mi ništa nije nametnuto. Onako. Jer se mora. Razumjela sam ja uvijek značenje marame. Razumjela sam i da mi ona ne mora biti na glavi da bih se ponašala u skladu s njom. Marama je tu da mi olakša. I zaista jeste. Manje je muških ruku meni ispruženih koje moram odbiti. Ne moram više sa druge strane prostorije dovikivati čestitke,samo da ne bih morala objašnjavati da mene muškarac zagrliti ne smije. Nepoznati ljudi mi s osmijehom selam nazivaju. Već devet godina ne moram objašnjavati da su moja pravila i moji principi
malo drugačiji. Već devet godina zaobilaze me neugodne situacije. Moja marama za mene govori.
Moja marama je moj štit. Ona me ne ograničava. Ne predstavlja mi poteškoću. Ona mi nije nametnuta. Srcem i razumom sam dokučila da je ona dobro za mene.
____________
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, na milosti kojom nas obasipa, na razumu koji nam je podario i na propisima kojim nam je olakšao.
____________
Slušajte srce i nećete pogriješiti. Mene moje nikad nije izdalo.”

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Fata Husejnović Redžić

”Ja se gotovo i ne sjećam, kako je to biti bez mahrame, jer je elhamdulillah vec od 14.-e godine nosim, dakle skoro pa 30 godina. Pokrila sam se u vrijeme, kad su mahrame nosile samo stare nane, vrijeme prije rata, kad je vjera imala sasvim drugo mjesto u društvu, nego danas.

Došao je rat, mi iz Podrinja nismo imali kud… Elhamdulillah uspjela sam i u tom vremenu nostiti moju mahramu i nakon golgote bijega preko Srbije, Madjarske, Austrije doći i nastaniti se u Švicarskoj. 1992. je mahrama na glavi djevojčice od 15/16 godina bila sve drugo nego poželjna. U školu me nisu primili, baš radi nje, posao mi nisu htjeli dati osim pod uvjetom da se otkrijem. Allah jedini zna kakva su to iskušenja bila, ja i sama često ne mogu da vjerujem da sam ih baš ja prolazila. Elhamdulillah sa tegobom je i last, ko će ko Allah lijepi. Kad bih vam detalje pisala, morala bih roman pisati, pa ću skratiti.

Otvorio je Allah puteve, prvo sa težim poslom, sa “slabom” školom, al korak po korak elhamdulillah uvijek sam išla polahko naprijed. Do dan danas sam aktivna, uvijek sam se školovala, uspjela završiti visoku školu,dobiti razne titule u poslovnom svijetu, već preko 20 godina raditi poslove u finansijskom /osiguravajućem sektoru, osnovati porodicu, dobiti dvoje divne djece. Poslovno se danas nalazim na poziciji koju nikad ni u snu ne bih smjela sanjati, jer bi to bilo “neostvarivo” za pokrivenu ženu…

Elhamdulillah, sve ama bas sve je moguće, imamo Gospodara Koji sve, ama baš sve može, ali Njemu i samo Njemu se moramo obraćati i sve što je do nas odraditi, bez zabušavanja i žaljenja da je teško.

Probajte, budite hrabre, izdignite se iznad situacije, ako se jedna vrata neće da otvore, kucajte na druga, a ako i ona ne idu, pa idite dalje, vaša će se sigurno otvoriti. Glavu gore, mi robujemo Jednom i Jedinom, mi imamo divnog Gospodara i na njegovom putu, valja i ponijeti i podnijeti, ali to se u Njegovo ime radi i zbog toga vrijedi, samo odlučno, On je tu, čuje vas kad Ga tražite, provjereni recept 100%.

Evo bez obzira na mahramu, slika na firminoj Homepage: https://nest-info.ch/portraet/team/”

Fata Husejnovic Redzic

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Soraja Višća

”Uvijek sam znala da ću se pokriti. Kad sam bila mala rado sam stavljala mahramu, a kako sam ulazila u rani pubertet možda ne baš tako rado, ali sam bila sigurna da ću je staviti kad postanem obavezna. Ipak, nije mi bilo drago kad sam čula da je u školi u koju sam trebala da krenem mahrama dio uniforme za ‘srednju’ – od sedmog razreda.

Nisam htjela da počnem nositi mahramu radi nekog ili nečeg drugog, već baš sama od sebe. Nudili su mi drugu školu, ali nisam htjela, i neizmjerno mi je drago zbog toga. Nosila sam mahramu u školi a ne izvan nje, ali sam u jako kratkom vremenu toliko zavolila tu mahramu i toliko je htjela nositi da sam tražila svaki izgovor da je nosim, pa je ne bih skidala nakon klanjanja u džamiji ili mesdžidu i nosila je tako svugdje po gradu. Sa svojih 11 godina, mislila sam da se ne mogu pokriti samo tako, odjednom, pa sam izjavila da ću se pokriti za svoj 12. rođendan ako ne budem trebala prije.

U februaru 2016., par mjeseci prije svog rođendana, dok sam nešto radila, samo sam odlučila da ne trebam ništa čekati i da ću se pokriti odmah. Bila sam presretna da je napokon mogu nositi stalno bez ikakvog izgovora.

Mnogima iz moje šire porodice nije bilo drago što sam se pokrila, i na početku sam dobijala razne komentare: još sam mala, pa kako ti ona rodica ne nosi, pa šteta baš ti je lijepa kosa, što to malo ne skratim, ne suzim, ne dignem, ne olabavim, što to sad ne skinem, i slično. Nervirala sam se, ali bilo mi je u redu – šta mi je stvarno smetalo je što su se neki brinuli da su me roditelji natjerali; smatrala sam to kao veliko uvredu i meni i njima. To se promijenilo i sad mogu dobiti samo kompliment i čuti kako mi je nešto lijepo ili mi lijepo stoji.

Što se tiče mene, prestala sam se toliko nervirati kad mi vjetar poremeti jedan dio mahrame, i za teškoće u pronalasku sportske odjeće, a i druge, ne krivim svoju vjeru već ‘glupavu’ modnu industriju.

Iako je moja okolina sigurno utjecala na mene i na tu moju odluku, zasigurno nije bila razlog sama od sebe zašto sam htjela da se pokrijem. Znala sam svoje razloge, razumjela sam šta mahrama znači, i imala sam uvjerenje, i to je vremenom raslo kako sam sazrijevala; moje znanje i razmišljanje je postalo dublje, i sad više nego ikad razumijem mahramu i želim je nositi. Sjećam se kako je mama meni i bratu davno pokazala jedan video i pričala o tome, a imali smo još puno takvih diskusija; za mene se to nastavilo u školi i sa drugaricama. Nisam se nimalo promijenila kad sam počela nositi mahramu, ali mahrama je neizostavan dio mene i ne mogu se zamisliti bez nje.

Kroz svoje samopouzdanje, odvažnost, i sposobnosti, želim da svijetu pokažem jednu drugu stranu pokrivene djevojke/žene od onog što se inače prikazuje. I muslimanima i nemuslimanima, i ženama i muškarcima, i mladima i starima, želim da svojom mahramom pokažem jaku, dobru, pametnu, sposobnu djevojku kojoj je glavni životni cilj da zadovolji svog Gospodara bez potrebe da zadovolji ljude, a onda da na ovom svijetu uradi koliko god dobra može bez bavljenja nebitnim stvarima. Ja štitim svoje dostojanstvo i želim da se cijeni i gleda ono što radim i govorim bez da budem omalovažavana.

Ja ne mogu promijeniti sve besmislice koje čujem o svojoj vjeri i pogotovo mahrami; nažalost ima mnogih koji ih potvrđuju, ali svojim djelima i pričom, gdje može, pokušavam da ljudima objasnim kako to ustvari jeste, i često vidim rezultate.”

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Anida Višća

”Čekaju me dvije gomile veša za slaganje, dvije korpe za pranje i još toliko za peglanje, i čini mi se da dvije trećine svog vremena utrošim na deveranje oko veša; ostalo ako se stigne, dobro je. U šesteročlanoj porodici u kojoj su dva tinejdžera, jedan  zamalo tinejdžer i jedna beba,  valjda ništa neobično. I ja onda uzmem da pišem o mahrami, o hidžabu o kojem je sve rečeno i pretreseno milijardu puta, o kojem čujem diskusije većih razmjera dvaput godišnje, a skoro svakodnevno pročitam pokoji biser o toj nekoj “kruni”.

Počela sam ga nositi prije skoro osamnaest godina, ne znam tačan datum, al’ znam da je bio juli, odmah poslije prijemnog na fakultetu. Trebalo je da označi početak nekog novog života, kraj tinejdžerskih lutanja i traženja, i znak i meni i drugima da imam jasan cilj prema kojem idem. Nikad za tih osamnaest godina zbog njega nisam doživjela neku veću neprijatnost, osim pokojeg dobacivanja tipičnog bošnjačkog primitivca: “I ti se mi se pokrila!”, a svima vam je vjerovatno već poznat ton i izraz lica pun prezira koji uz ovo ide, a kojim te počaste kad uradiš nešto čime pokažeš da si insan, neko ko, zamisli, i pogriješi,  a ne svetica koja bi jedina bila dostojna tog hidžaba.

Svoje tijelo sam vremenom naučila da volim i da na njemu budem neizmjerno zahvalna, ali mi se nikada nije u toj mjeri sviđalo da imam nekakvu želju da ga istaknem i pokažem drugima, pa eto ni s te strane nisam bila iskušana. Uživam kad uronim u svoje vrećaste haljine, zamotam se ogromnom mahramom, i toliko se ugodno osjećam u tom izdanju da često zaboravim da je skinem, pa ponekad sate bez potrebe provedem tako kod kuće, upakovana, sa svim svojim iglicama, na vječito čuđenje i negodovanje mojih najbližih. A što više spoznajem mušku psihu, to je veća potreba u meni da se što više umotam.

Trenutno živim u zemlji gdje hidžab nije nikakav faktor, jednostavno ga niko ni ne primjećuje. Žene sa nikabima odu na bazen u hotelu i kupaju se u bikiniju, a neke nemuslimanke se kupaju u burkiniju. Neke ga nose u svojoj zemlji i skidaju čim otputuju, neke ga i ovdje skidaju i stavljaju po potrebi. Jedna moja komšinica izlazi ispred svoje kuće otkrivena, ali kad ide negdje dalje, stavlja hidžab. I ne moram vam ni govoriti o tome kakav šok su za mene bila ova saznanja, pogotovo u svjetlu muka i iskušenja koja tolike žene zbog hidžaba širom svijeta prolaze. Zbog svega ovoga, hidžab stvarno ne gledam kao krunu, samo kao komad platna koji ima sasvim drugačiji smisao i vrijednost ovisno o glavi na kojoj se nalazi.

Na kraju, voljela bih da se čitav naš ummet bavi važnijim stvarima; previše je oholosti, lijenosti, sebičnosti, egoizma, ljubomore, pokušaja da se islam “modernizuje” tako da suštinski živimo živote nevjernika, i dijelimo njihove vrijednosti, samo malo začinjene formom namaza, posta, zekata, pa eto, i tog hidžaba, dok suština žalosno izostaje. Ako smo spoznali Stvoritelja i shvatamo da nam jedino treba Njegovo zadovoljstvo, i da jedini On o svemu odlučuje, zašto nam je onda briga za nafaku, briga o mišljenju okoline i najbližih, pa na kraju i briga za sigurnost i dunjalučki život, presudna u svakodnevnom djelovanju i pridržavanju propisa?!

I pored toga što hidžab za mene nema više isto značenje, i dalje se neizmjerno obradujem kad se neko odluči za njega, i neizmjerno ražalostim kad ga skine. Molim Allaha da nam da istinsku spoznaju i ispunjene, prelijepe živote kojima će On biti zadovoljan. A sad odoh prat veš 😊”

 

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Inspiriši me: Ermina Beganović

”Pred očima mi se i dan danas vrti živa slika od prije gotovo sedam godina. Tačno se sjećam i šta sam imala na sebi i gdje sam sjedila kada je došao čovjek srednjih godina i zbog prinuđenih okolnosti sjedio u istoj prostoriji sa mnom. Počinje razgovor pitajući odakle sam. Kažem mu da sam iz Zenice, a on ironično nabraja najudaljenija sela, govoreći da je i to Zenica, pa koje je tačno moje. Znajući na šta aludira, samo sam se blago nasmijala, u sebi učeči ajet: “Ti sa svakim lijepo, a neznalica se kloni.” Kako nije odustajao, rekoh mu gdje živim i to mu ni prvi šok, jer otkud ja pokrivena u centru grada. Kako sam odmah shvatila o kojem profilu osobe se radi, poželjeh da tu i zavrsim razgovor, ali moja prijateljica poče da priča historiju našeg druženja i spomenu da smo se intenzivnije družile dok ja nisam otišla u Sarajevo da studiram stomatologiju. Sjedila sam pognute glave i nisam pratila njegovu reakciju, ali mi je sve bilo jasno po daljem toku njegove priče. Odjednom ga zanimalo moje mišljenje o svemu, o ekonomiji, marketingu, ambalažama sa boce, itd itd. Rekla sam da ne mogu da pričam o stvarima u koje se ne razumijem, sačekala još koju minutu, pristojnosti radi, ustala i otišla.

Tada sam naučila nekoliko jako bitnih lekcija, shvatila sam koliko su ljudi jadni i površni. U samo četvrt sata je jedan insan promijenio mišljenje o meni, o onog ponižavajućeg do sasvim druge krajnosti. Uz to sam se po ko zna koji put uvjerila da je ponižen samo onaj koga Allah ponizi, ljudi su nemoćni u svojoj zlobi. To je bilo na početku moga hidžab i sebi sam rekla da moj život nikada neće ići u smijeru bilo kakvih dokazivanja ljudima. Do tada sam nesvjesno živjela tako, jer kome se dokazuješ trudeći se da budeš atraktivna, sređena i pored svega toga pametna? Moj cilj je bio Allahovo zadovoljstvo, razbijanje predrasuda, ubjeđivanja i ostali besmisleni pokušaji ne vrijede zbog nekoga ko mijenja mišljenje zavisno od informacije koju dobije o tebi.

Poslije toga, položila sam sebi stvari i činjenice, pokornost Allahu stavila na prvo mjesto, ubijedila da moram biti poslušna roditeljima, da moram činiti dobročinstvo njima i rodbini, da mi je od Allaha i od roditelja u emanet dati moje obrazovanje, dakle moram mu se i posvetiti i radila na svemu tome. Na kraju dana bih vidjela da nisam imala vremena za dokazivanje drugima, za ispitivanje njihovim stavova po pitanju mene i mog hidžaba i za pokušajima razbijanja predrasuda. Ono što sam morala, to sam i ispunjavala, elhamdulillah.

Danas, kada se osvrnem na godine ispred sebe i sve danas, vidim da sam radila uglavnom ispravne stvari. Ispunila sam emanete, sa Allahovom pomoći ispunila ciljeve koje sam postavljala pred sebe i ono najbitnije, osvanula u svome rahatluku, miru i spokoju. Pijem kafu i udišem miris kiše. Izašla sam pred ljude i ponijela svoj odgoj, ponijela osmijeh, ponijela poletnost u sebi, ponijela poslušnost mužu, ponijela blagost prema svome djetetu, ponijela odgovornost spram svoje profesije, ponijela ambicije, ponijela radost… Sve to ponesoh pod hidžabom, sve to ponesoh u ibadetu. Kako? Tako što stavi pokornost Uzvišenom na prvo mjesto i tako da mi je cilj jedino da ne oštetim ljude, a ne da ih impresioniram.

Ja nisam ambasadorica islama, nisam ambasadorica hidžaba, ne pravim od toga neku veliku stvar, ja samo živim prirodno, onako kako je Allah odredio i to je to. Ako se pitate kakvi su stavovi random ljudi spram mene i mog hidžaba, ne znam. Ne znam kako me ne ko gleda na ulici ili u tramvaju, jer ako bih znala, to bi značilo da i ja gledam ljude i izazivam njihov pogleda, kakav god bio. Pored toga, sjećam se dana kada sam ja gledala pokrivene djevojke sa posebnim divljenjem i čežnjom za hidžabom, pa je vjerovatno bar jedna pomislila da je gledam sa čuđenjem ili ne daj Bože gađenjem.

Ne dokazujem da ja mogu sve, jer ne mogu. Mogu samo ono za šta sam stvorena. Mogu biti nježna i krhka pa zamoliti nekoga da mi pomogne sa teškim kolicima, žena sam. Mogu ne znati nebrojeno drugih stvari. Mogu ne imati odgovor na neka šerijatska pitanja jer i ja znam samo oni što naučim od učenih. Ali mogu se znati i odbraniti ukoliko neke krene da me ugrožava. Mogu se naljutiti i ne dozvoliti da neko vrijeđa moju porodicu, da mi neko narušava imovinu. Mogu i jesam biti samo insan i samo žena. Moja uloga je biti supruga, biti majka, biti kćerka i unuka, biti ono za šta sam se školovala. Za biti nešto što nisam, nemam potrebu.

Ne želim i nemam vremena dokazivati onima na čijim očima su koprene da je moj hidžab od mene napravio neku junakinju i snagatora na svim poljima, kada nije tako. Hidžab ne donosi nikakvu super moć, on samo donosi zaštitu i to je jedina predrasuda koju ja želim da razbijem. A kad god me neko pokušao poniziti zbog hidžaba, Allah pred mojim očima ponizio njega toliko da je mene bilo sramota gledati.”

Objavljeno Uncategorized | Komentariši